Bistrička Kalvarija

Za ukupnu arhitekturu svetišta Majke Božje Bistričke poseban značaj ima Kalvarija ili Golgota. Izgrađena je nedaleko od crkve Majke Božje Bistričke, na susjednom brdu.

Uređenje križnog puta u Mariji Bistrici zamislili su nadbiskupi Antun Bauer i Alojzije Stepinac. Zamisao se rodila za vrijeme Euharistijskog kongresa 1935. godine u Čenstohovi, kad su gledali križni put na Jasnoj Gori . Početak gradnje Kalvarije započinje 1938. godine.Do 1943. godine postavljene su prve četiri postaje: I. Pilat osuđuje Isusa na smrt, II. Isus prima na se križ, III. Isus pada prvi put pod križem i IV. Isus susreće svoju majku. Figure su u naravnoj veličini isklesane u Italiji.

Provedbu obnoviteljskih zahvata uglavnom je pokretao bistrički župnik, a zdušno potpomagao ordinarijat zagrebačke nadbiskupije. Uz župnika, o gradnji Kalvarije skrbila je posebna ustanova pod nazivom „Naša draga svetišta”. Osnovao ju je nadbiskup Stepinac sa zadaćom da se brine o uređenju svetišta diljem Hrvatske, a napose o svetištu Majke Božje Bistričke, jer je „od svih marijanskih prošteništa hrvatskim vjernicima najviše priraslo srcu”. Ustanova je namicala sredstva sabiranjem dobrovoljnih priloga. O oblikovanju Kalvarije i izvedbi Križnog puta brinuo se posebni Umjetnički odbor za opremu svetišta, sastavljen od predstavnika crkve na čelu s msgr. Pavlom Jesihom i od uvaženih stručnjaka, akademskog kipara Ivana Kerdića, slikara Krste Hegedušića, ravnatelja Konzervatorskog zavoda dr. Ivana Bacha, arhitekta Aleksandra Freudenreicha i drugih. Odbor je veoma poduzetno djelovao tijekom rata i prvih poslijeratnih godina, a onda su radovi pomalo zamrli.

Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina nastavljeni su radovi na Kalvariji. Obnavljanje starih (1989. g.) i postavljanje preostalih jedanaest postaja Križnog puta trajalo je od 1977. do 1990. godine. O tome je odlučivao Nadbiskupski odbor i bistričko svetište s marnim župnikom, dok je o umjetničkoj izvedbi brinuo dr. Antun Ivandija.

Sredinom osamdesetih godina (1984.) podignuta je i fontana s kipom Majke Božje, postavljena usred livade iz koje kreće uspon s početnim postajama „Via crucis”. Fontana je ubrzo postala omiljeno okupljalište hodočasnika.

Glavna značajka kiparskih radova izvedenih na Kalvariji i na fontani u toj drugoj fazi obnove jest činjenica da svi od reda nose autorski potpis. U cjelini gledano, kiparski kompleks Kalvarije djelo je kolektivnog autorstva kakvo u nas gotovo da nema svoga uzora. Realizirala ga je grupa kipara među kojima su danas već antologijska imena suvremenog hrvatskog kiparstva: Ante Orlić (X., XII., XIV. postaja), Ante Orlić u suradnji s Marijom Ujević( XIII. postaja), Stanko Jančić (VII, IX, XI, XV. postaja), Krunoslav Bošnjak (V. postaja), Ante Starčević (VIII. postaja) i Josip Poljan (VI.postaja).