Povijest

Povijest općine

Nema točnih podataka kada je ovaj kraj naseljen, ali ime Bistrica prvi put se spominje u povelji 1209. godine kao feudalni posjed kojeg hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. vraća županu Vratislavu.

U periodu od 13 st. do 20. st. feudalni posjed Bistrica imao je više vlasnika od kojih su najpoznatiji: ban Slavonije Dionizije, Nikola Ludbreški, ban Ivan Čus, brača Bradač, Ivan Horvat, Mihael Konjski, porodica Kerečeni, Juraj pl. Malenić, grof Petar Keglević, grof Baltazar Patačić, grofovi Drašković, grof Petar Sermage i na kraju barun Lazar Hellenbach. Početkom 20. st. Dionizije Helle­nbach je dosta svoga posjeda prodao seljacima po niskim cijenama. Osta­tak posjeda uzela je agrarna reforma, pa je obitelji Hellenbach ostavljen tek plemićki dvorac i pet rali zemlje. Danas u njemu živi obitelj Gizele Đekić, r. Hellenbach, unuke spomenutog Dionizija.

Ukidanjem kmetstva 1848. Marija Bistrica  postaje kotor u okviru Zelinske podžupanije, općinsko i sudsko mjesto za  više seoskih upravnih vijeća. Kotar u Bistrici djelovao je do reorganizacije političke uprave u Hrvat­skoj. Poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. kotar je ukinut zbog nepri­rodnih granica. Marija Bistrica je pridružena kotaru u Donjoj Stubici i tako je postala politički vezana uza stubički kraj.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata mnogi iz Marije Bistrice ratovali su na brojnim ratištima: na Soči i Piavi, na Karpatima, u Ukrajini i na bojišnicama Balka­na. Veliki je broj vojnika Austro-Ugarske Monarhije u tom periodu i dezertirao i če­kao svršetak rata skrivajući se po kućama i šumama. Zvali su ih „zeleni kader”. Zbog oskudice u hrani i odjeći pljačkali su trgovce, vlasteline, župnike i bogatije seljake.

U jesen 1918. godine, kad se raspala Austro-Ugarska, pljačka je postala sveopća i na koncu se pretvorila u revoluciju. Napa­di seljaka bili su upereni protiv plemića, trgovaca i seoskih gazda Bila su opljačkana željeznička skladišta, a željezničke stanice zapaljene. Plemićki su dvorci opljačkani, a potom zapa­ljeni. Crkve i kapele tijekom ovih događaja bile su znatno oskrnavljene. Utjecaj Oktobarske revolucije bio je velik. U to vrijeme snažan je i antiklerikalni pokret.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Marija Bistrica je čitavo vrijeme bila pod vlasti NDH. No usprkos budnomu oku tadašnjih vlasti partizanske jedinice su tijekom rata ipak dva puta kratkotrajno zauzele Mariju Bistricu. Godine 1943. Marija Bistrica ima i NOO koji djeluje u ilegali. Na dan završetka Drugog svjetskog rata, 9. svibnja 1945., partizanske postrojbe ušle su i u Mariju Bistricu. Njemačke su se jedince pružile par­tizanima snažan otpor. Tako je Marija Bistrica doživjela ratni okršaj na sam dan završetka Drugog svjetskog rata.

Nakon završetka rata, Općina u Mariji Bistrici postojala je do 1963. godine kada je ukinuta a njezino je područje uključe­no u Općinu Donja Stubica. Sela Tugonica, Podgrade i Sušobreg pripali su Općini Zlatar Bistrica. Marija Bistrica postala je mjesna zajednica, gotovo ni sa kakvim ovlasti­ma, budući da je bila bez fondova i bilo kakvog utjecaja na gospodarski ra­zvoj. Nastala je jagma za finan­cijskim sredstvima, koja je na koncu završavala svađama na skupštinama u Donjoj Stubici.

Općina Marija Bistrica ponovno je uspostavljena 1993. godine.

Za vrijeme Domovinskog rata mnogi mladi ljudi su se prijavili u dobrovoljce Zbora narodne garde. U ovdašnjim poduzećima izrađivana su priručna borbena sred­stva kao i sredstva za zaprečivanje. Svi su pomagali pre­ma svojim mogućnostima.

Nakon Domovinskog rata Marija Bistrica nastoji ostati najjače hrvat­sko središte hodočasničkog turizma. Osobito se razvija kultur­ni turizam, a potiče se i jači razvoj obiteljskih seljačkih gospodarstava i starih tradicijskih obrta.