Povijest

Povijest prošteništa

Proštenište (crkva) Blažene Djevice Marije Bistričke, od posebnog je značaja za Mariju Bistricu i cijeli hrvatski narod. Što je Poljaku Majka Božja Čenstohovska, Francuzu Majka Božja Lurdska, Talijanu Majka Božja Lo­retska – to je Hrvatu Majka Božja Bistrička.

Marija Bistrica, kao hodoča­sničko mjesto i najveće hrvatsko nacionalno marijansko proštenište, ima dugu tradiciju vjerskoga turizma. Glav­ni cilj hodočašća je srednjovjekovna crkva iz prve po­lovice 14. st., s čudotvornim kipom Majke Božje Bistričke s kraja 15. st.

Kada je prva bistrička crkva građena i kada je osnovana župa, pouzda­no se ne zna. Prvi dokumenti o postojanju bistričke župe datiraju iz 1334. godine kada se spominje u popisu župa Zagrebačke biskupije. Za pretpo­staviti je da je župa postojala i prije. Iz darovnice kralja Andrije II., izdane 1209. godine, a u kojoj se županu Vratislavu i njegovoj braći vraćaju dje­dovski posjedi izgubljeni u građanskom ratu, spominje se kraljevski posjed “Bistricza” no ne i crkva. Najstariji opis bistričke crkve potječe iz 1622. Sastavljen je prilikom ka­nonske vizitacije. Nalazila se na brežuljku. Oko nje je bilo groblje. Crkvena je zgrada bila zidana. Iznad svetišta imala je svod, a iznad lađe ravan drveni strop. Cijeli je taj prostor bio oslikan starim slikama i ograđen zidom.

U kasnom srednjem vijeku crkva je bila posvećena Sv. Petru, odnosno Sv. Petru i Pavlu. Istom u 18. stoljeću mijenja se titular crkve u vezi s otkri­ćem čudesnog kipa Blažene Djevice Marije, pa župska crkva postaje posve­ćena njoj.

Tijekom vremena crkva je više puta obnavljana, posljednji puta teme­ljito u periodu 1880.-1882. Tada je uglavnom dobila današnji izgled. Restauracija je provedena prema nacrtima arhitekta Schmidta, a pod nadzorom arhitekta Hermana Bolléa. Za vrijeme gradnje uoči blagdana Uznesenja Marijina izbio je požar u kojem je oštećena cijela unutrašnjost crkve, osim velikoga oltara i čudesnog kipa Majke Božje, što je proglašeno čudom.

Bistrička crkva 1923. godine dobiva naziv manje bazilike (basilica minor), a dodijelio joj ga je papa Pio XI. Ovakav naslov manje bazilike rimski prvosvećenici dodjeljuju samo značajnijim katedra­lama, župnim crkvama i svetištima.

Nadbiskup zagrebački Antun Bauer 1935. okrunio je zlatnom krunom čudotvorni kip Majke Božje i proglasio Majku Božju Kraljicom Hrvata uz asistenciju nadbiskupa Alojzija Stepinca.

15. kolovoza 1971. održan je u Mariji Bistrici XIII. Internacionalni marijanski kongres te je tom prigodom Biskupska konferencija proglasila bistričko svetište nacionalnim marijanskim svetištem čitavoga hrvatskog naroda, a 13. srpnja odredi­la blagdanom Majke Božje Bistričke.

Najznačajniji dan u povijesti Marije Bistrice nakon pronalaska kipa je 3. listopad 1998., kada je Papa Ivan Pavao II. posjetio Mariju Bistricu i proglasio blaženim pokoj­nog zagrebačkog nadbiskupa i bistričkoga hodočasnika kardinala Alojzija Stepinca.

Svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici najveće je hrvatsko Ma­rijino proštenište. Poznata hrvatska marijanska središta su i Svetište Gospe Sinjske, te Svetište Majke Božje Trsatske, a tu su i Remete, Trski Vrh, Voćin, Trsat, Aljmaš,. Međutim, od svih njih, bistričko je najpoznatije i najcjenjenije. Ono ima središ­nje mjesto u vjerskom životu hrvatskoga naroda, te je stoga i službeno pro­glašeno hrvatskim nacionalnim Marijinim svetištem. Godišnje u Mariju Bistricu dolaze stotine tisuća hodočasnika, da bi se poklonili crnom čudotvornom Bogorodičinu kipu.